Gdje je, dušo, vidljivost tvoja?

Da bi se duhovno u ovom svijetu materijalne datosti radikalno ostvarilo i uprizorilo, ono se mora utjeloviti.

Znamo kuda može voditi “razduhovljeno” tijelo jer je prepuna naša povijest svjedočanstava pomahnitalosti materijalnog. Ali ne samo da razduhovljena tjelesnost može voditi lošem, nego i duh koji „ignorira“ utjelovljenje. Ne samo da je tjelesno, dakle u stanju zaboraviti duh, nego i obratno. I upravo ovo drugo doživljava svoju kulminaciju u današnjem svijetu. Ideje i duhovno izmještene su u apstraktno (birokratizacija vrijednosti). Ono teško stečeno, iskristalizirano duhovno sve je lakše odbaciti. Jer to više nitko ne doživljava kao odustajanje od sebe.

“Utjelovljenje” je ključ za doživljaj naše stvarnosti koju bi se moglo nazvati „utjelovljenom realnošću“. Za život na ovom svijetu mi trebamo tijela kao neposrednost. No šta je danas još utjelovljeno? Nije problem što se svijet često svodi na tjelesno, nego što je tjelesno prije toga svedeno na bezidejni značaj. S druge strane, nije problematično snažno naglašavanje ideja i razvijanja duha, nego što se to dvoje više nemaju gdje utjeloviti. Za cjelovitost stvarnosti potrebno je doista i nastojanje oko inkarnacije duha. Ako vjerujemo da je Bog ujedno i Stvoritelj, onda je on za način ovoga svijeta odabrao upravo „utjelovljivanje“ duha, a ne obratno. Ne da bi duhovno i tjelesno zatim međusobno bili sukobljeni, ili se natjecali što je vrjednije pred Stvoriteljem. Nego su zajedno dvije dimenzije istoga života, koje se nadopunjuju.

Zašto je dakle danas jednome demokrati jednostavno postati populist ili desni radikal? Zašto se tako jednostavno odustaje od ideala i vrijednosti koji su do jučer garantirali jednakost i pravednost za sve? I kako je moguće da za jednu stranu društva vrijede sva prava na dostojanstven život, a s druge strane granica ta ista prava ne prepoznaju ljudska lica?

Tko stoji iza naših izjava, uvjerenja, sudova, vrijednosti, teorije, ideala, ako isti nisu „utjelovljeni“ u našoj osobi, tj. radikalno oživljeni? Kriza demokracije, kriza mirovnih rješenja, kriza Europske unije, kriza međusobnog i međunarodnog povjerenja, kriza partnerskih odnosa jest kriza duha koji je postao suviše „nevidljiv“, suviše nestvaran, slovo na papiru ispisano ničijim rukopisom.

Nije manjkavost demokracije uzrokom novog ekstremnog desničarenja, nego manjak njezine vidljivosti (inkarnacije).

Sve su rjeđi (ili nevidljiviji) ljudi za koje se može reći da su bili sama dobrota, sama strpljivost, da su bili ono što su zastupali. Gdje su „sveci“ našega vremena? Nije li svet čovjek bio upravo onaj koji je svojom cjelokupnošću svjedočio dobrotu, ideal i vrijednost? Zar je danas jedino utjelovljenje ono koje pokazuje terorizam(radikalno utjelovljenje mržnje)  i zar mu doista naše društvo ne može suprotstaviti utjelovljenje radikalne dobrote? Zar smo se sveli na aparate moći i naoružane „sigurnosti“? Oko naših vrijednosti podigli smo aparate moći i barikade zakona. Ali naše vrijednosti ne mogu biti utjelovljene državnim organima, nego neposrednošću, tj. tijelom i „mesom“ pojedinca.

Što ćemo dakle s ovim tijelima koja nam služe još samo za oblikovanje i pokazivanje, kao sredstva za pomlađivanje smrtnosti. Šta naša tijela utjelovljuju? Toliko je darovanog života, a tako malo utjelovljenog. Je li bezdušnost svijeta zapravo kriza utjelovljenja duše? Je li to vodi u neprestane krize čovječanstva, gdje se svako malo odustaje od dobrote, solidarnosti, pomirenja, itd., jer ih današnji pojedinac sve manje u sebi utjelovljuje?

Nije li Božić događaj jednog radikalnog utjelovljenja? Isus je utjelovio ne samo neku ideju ili vrijednost nego samu bit Stvoritelja. Naš Stvoritelj nastavlja stvarati na način da sve prožima svojim duhom. Da prožima i samo tjelesno i tako ga oživljava. Kada duh života prožima i samu materiju, možemo govoriti o utjelovljenju. Stoga punina života nije „rastjelovljenje“ koje vodi u duh nego utjelovljenje toga duha. Probajmo stoga obrnuti proces mišljenja koji zapravo i nije ništa novo jer su o njemu na čudnovat način progovorila evanđelja. Ta čežnja duha za utjelovljenjem nije dakle neka (de)gradacija nego čežnja da Duh sve prožme životom. Kako ništa ne bi ostalo robom smrti i ravnodušne ništavnosti.

Što drugo poželjeti ovome svijetu i čovjeku današnjice nego da mu događaj Božića bude pouka kako svijet učiniti barem malo boljim mjestom. Treba započeti jednostavnim pitanjem: a šta ja utjelovljujem ili čega/koga sam ja utjelovljenje? Možda bi nam dobrota i njezin Bog zatim postali manje nevidljivi u našemu svijetu.

Denis Jurić, “Gdje je, dušo, vidljivost tvoja?”