Šezdeset godina nakon završetka Drugog vatikanskog koncila, ključno pitanje više nije što je Koncil promijenio u Crkvi, nego zašto njegove odluke i dalje izazivaju otpor.

Habermas je posudio od Webera izraz „religiozno nemuzikalan“ kao svojevrstan hommage intelektualnom velikanu, ali i kao priznanje o vlastitoj poziciji u svijetu religioznih normi i rituala.

Kad se prašina skandala slegne, ispod nje uvijek ostane isto pitanje: je li problem u jednom slučaju ili u sustavu koji ga je godinama omogućavao i štitio.

Ovih će dana dežurni (i preplašeni) čuvari nacionalne duhovnosti uložiti svu svoju snagu kako bi pobožnim katoličkim ovčicama ekskluzivno otkrili opasnosti koje se skrivaju iza “sotonističkog Halloweena”.

Kad ljepota postane izgovor za šutnju, Crkva mora odlučiti hoće li čuvati imidž ili istinu.