Najnoviji slučaj višegodišnjeg zlostavljanja maloljetnog sjemeništarca u Gospićko-senjskoj biskupiji pokazuje koliko je hrvatska Crkva još uvijek razapeta između fraze o “nultoj toleranciji” i stvarne, evanđeoske odgovornosti prema žrtvama.

Najzanimljivijim dijelom cijele priče smatram reakciju krovne hrvatske nogometne organizacije i većeg dijela hrvatskih medija na snimke koje su došle do javnosti.

Djeca nakon uskrsnog bogoslužja traže jaja koja je, navodno, sakrio zec. U uskrsnom zecu stapaju se simbolika, običaj i mašta. No ostaje pitanje: zašto se zečevi pojavljuju i u crkvenoj umjetnosti?

Kada je Augustin govorio o vremenu kao o distentio animi, o napetosti duše između onoga što je bilo, što jest i što dolazi, nije mogao znati da će liturgijska arhitektura Vazmene noći u 21. stoljeću i dalje uspijevati zadržati tu napetost netaknutom.

Smrt pripada kršćanskom životu. Iznova se moramo opraštati, gubiti, puštati. Upravo o tome govori Velika subota, piše pustinjakinja Maria Anna Leenen. No može li se uopće slaviti dan koji stoji pod znakom šutnje, praznine i odsutnosti? I ako može, kako?