O slobodi

Zoran Grozdanov

13.12.2023

O slobodi

Što je onda sloboda ako ne sposobnost samoaktualizacije na korist ili pak nauštrb vlastite okoline i zajednice?

Martin Luther je godine 1520. u svome, možda i najznačajnijem spisu, O slobodi kršćanina, napisao paradoksalnu tvrdnju: “Kršćanin je potpuno slobodan od svega, gospodar je svemu i nikome nije podređen”, da bi u istoj rečenici nastavio, „kršćanin je ponizni sluga svima i svakome podređen“.

Ako današnji javni, ali i privatni prostor obiluje govorom o nečemu, onda je to svakako govor o slobodi. Danas, kada živimo u svijet u kojemu se na svakom kutu pojavljuju i promoviraju knjige, govori, pokreti, koji govore o samoaktualizaciji, samoostvarenju, „otkrivanju svojega unutarnjeg ja“ koji je skriveni kutak mojega identiteta, ali i slobode, Lutherove riječi svakako su aktualne. Ponajviše stoga što se danas sloboda u potpunosti interiorizira – sloboda ne ovisi o okolini, o društvenome okruženju, političkim strukturama – već samo o meni samome. Iako je taj naglasak na čovjekovu unutrašnjost potreban i nužan, takvo razumijevanje slobode u potpunosti lišava čovjeka bilo kakve potrebe za promjenom struktura koje porobljavaju čovjeka. No, strukture, okolina… sve i da su savršene, čovjeka ne oslobađaju, no čine mu prostor slobode daleko širim.

Kako razumjeti slobodu?

Poznato je da je već veliki psihoanalitičar Erich Fromm govorio o slobodi od i slobodi za, misleći pritom na dva razumijevanja slobode koja vode (ne samo) današnjega čovjeka. S jedne strane, slobodu razumijemo kao pozitivnu vrijednost predanja nečemu, a s druge, sloboda od, kao negativnu vrijednost, stvaranja kruga oko vlastite egzistencije od prijetnji toj slobodi izvana.  

Čovjeku su danas za samoaktualizaciju mogućnosti neslućene. Danas slobodu razumijemo u posve individualiziranome smislu, što je primjerice bilo očito u glasnim i snažnim prosvjedima protiv cijepljenja. Moja sloboda je sloboda da kažem „ne“ onome što mislim da ne ugrožava, ne misleći pritom na posljedice toga mojega „ne“ na šire društvo i ljude oko mene. Skučen svakodnevnim stresom, nestabilnošću, apokaliptičkim scenarijima, a izgleda da se čovjek danas takvim osjeća, jedino što mu preostaje je njegova sloboda. A neposredno okruženje, društvena i politička okolina, čine sve, misli tako današnji čovjek, da mu oduzmu ono što ga čini čovjekom i slobodnim. I tako se on okreće svom najdragocjenijem blagu, slobodi – izgradnji sebe na način koji će mu biti primjeren, da bude „autentičan“, poseban, izdvojiv, smatrajući da mu to bezuvjetno pripada i da je to način kako će u ovome svijetu pronaći „svoje mjesto pod suncem“.

Luther ne niječe tu čovjekovu potrebu za slobodom, pa niti tu „apsolutnu slobodu“. Dapače, on tu slobodu također smatra najdragocjenijim blagom, naglašava da je sloboda sloboda od, nešto što ga čini na sliku Božju. Drugim riječima, da čovjek bude čovjek u svome najautentičnijem obliku.

Luther je već zarana uvidio da sloboda nije nešto što čovjek zadobiva svojim naporom.

Prostor slobode svakako jest ono za što se treba (i svakodnevno) boriti, no sama čovjekova sloboda nije nešto izboreno nego nešto darovano.

Poznat je Lutherov put prema reformacijskom otkriću „radosne Božje vijesti“, čovjekova spasenja, a time i slobode. Smatrajući kako teologija i praksa pobožnosti njegova vremena čovjeka pretvara u pojedinca zarobljenog postizanjem vječnosti i bogougodnosti, on je u potpunosti premjestio postizanje toga spasenja i slobode)izvan čovjeka, na Kristov križ. Po Lutheru, križ je učinio za mene i umjesto mene ono što pripada mojoj najdubljoj potrebi – spasenje i sloboda. Po križu, odnosno po djelu u kojemu je Bog umjesto čovjeka razriješio najdublju čovjekovu potrebu, čovjeku ne preostaje ništa drugo nego slobodno živjeti u svijetu, znajući da sve što on čini, sva samoaktualizacija koju on poduzima kako bi postao slobodan, samo je još jedna od čovjekovih potreba koje on svojim trudom ne može postići, koliko god mu se taj miris samoostvarene slobode činio zamamnim. Čovjek ne postaje slobodan, on biva oslobođen, nikakvim svojim doprinosom, već Božjim proglasom po križu. Stoga će Luther u spomenutome spisu kojega je namijenio ondašnjemu papi Leonu X., iznimno hrabro moći ustvrditi, da iznad čovjeka ne postoji nikakav papa, nikakav svećenički stalež, nikakvi posrednici, već da su običan, nepismeni vjernik s dna društvene ljestvice i sam papa jednako slobodni ili neslobodni pred Bogom i u svijetu. Oboje su naime jednaki grešnici i jednako spašeni, ali ne na račun svojega statusa, već u potpunosti zbog Krista samog. Time je Luther utabao put prema svećeništvu svih vjernika, ali i prema demokratizaciji društva i političkih zajednica.

Što je onda sloboda ako ne sposobnost samoaktualizacije na korist ili pak nauštrb vlastite okoline i zajednice? “Čovjek je potpuno slobodan od svega i gospodar sviju”, napisat će Luther. Čovjek je potpuno neomeđen i neograničen ičime – on vlastitom voljom i u vlastitoj slobodi ne polaže račune nikome i nikakav autoritet ne može mu ograničiti tu slobodu.

Čovjek je, jednom riječju, potpuno neovisan o bilo kakvim omogućavanjima slobode koje mu crkvene, političke, društvene, obiteljske ili bilo koje druge „institucionalne“ adrese daju.

Čovjek može činiti što god želi.

“Čovjek je ponizni sluga svima i svakome podređen”, nastavit će Luther. Ovime ne kaže da čovjek treba biti rob svima, pretvarajući tako kršćansku poruku u jalovo „trpljenje“ za drugoga, trpljenja radi. Trpljenje, reći će mnogi vjernici potlačeni u osobnom, društvenom ili političkom okruženju, dovodi do spasenja jer trebamo nasljedovati svojega Učitelja koji je prošao isti put. Čini se da Luther ne cilja na trpljenje, robovanje, podložnost samo radi ovih navodno kršćanskih „kreposti“. Luther je tu na tragu Pavla koji je u mnogim slučajevima govorio da je on ponizni sluga svima, sa Židovom Židov, s Grkom Grk… uglavnom, sa svima živi i progovara u onoj situaciji u kojoj se nalaze. I to sve čini iz slobode, a ne prinude ili zapovijedi, ili pak osjećaja kršćanske dužnosti. U slobodi, reći će Luther, čovjek prepoznaje da se sloboda ne ostvaruje samoaktualizacijom, građenjem zidova između moje vlastite slobode i slobode drugoga, sve dok se ti zidovi ne susretnu i možda sukobe, već prepoznavanjem da vlastita sloboda ne postoji ako svoju slobodu ne koristim kako bi ostvario slobodu drugima, koji je nemaju. Rad na slobodi uvijek je okrenut dobru i aktualizaciji drugoga, a aktualizacijom drugoga i sami bivamo aktualizirani, prepoznajući tako da je sloboda dar, a ono što slobodno primamo, trebamo slobodno i dati.

No, što ako sloboda drugoga proturječi mojoj vlastitoj slobodi?

Što ako podčinjenost drugome ometa moju vlastitu slobodu? Luther, čini mi se, tu kategoriju ne poznaje jer je čovjek slobodan ne po drugim ljudima i njihovom izvršenju slobode, nego po slobodi kao daru koje prima. Tako slobodan čovjek neće tuđu slobodu, pa makar išla i protiv njegove, razumjeti kao ugrozu samoga sebe i svoje slobode, već prigodom da tu tuđu slobodu usmjeri prema slobodi drugoga, bez obzira hoće li uspjeti u tome ili neće.

Podsjeća me Lutherovo razumijevanje slobode na istup Mate Uzinića prilikom spora koji se u hrvatskoj javnosti odvijao oko cijepljenja, u čemu su uvelike sudjelovali i vjernici i vjernički pokreti. On je tom prigodom izjavio da će radije umrijeti od cjepiva, nego dozvoliti da njegovo odbijanje cijepljenja uzrokuje štetu, ili pak smrt drugoga.

U vlastitoj slobodi činimo što god želimo, gospodari smo svega i podčinjeni nikome, ali je ostvarujemo zarad dobra drugoga jer shvaćamo da je to jedini način širenja prostora i moje i tuđe slobode. Time stvaramo svijet slobodnih, a ne svijet raznih sloboda koje se najčešće sukobljavaju.