Profesor dogmatske teologije o Bratstvu sv. Pija X.: Zamrznuto poimanje tradicije vodi prema raskolu

Profesor dogmatske teologije Jan-Heiner Tück objašnjava zašto se Svećeničko bratstvo sv. Pija X. sve jasnije kreće prema raskolu. Srž spora, ističe Tück, nije liturgija, nego prihvaćanje Drugoga vatikanskog sabora, njegova razumijevanja tradicije, odnosa prema svijetu, židovstvu, ekumenizmu i vjerskoj slobodi.

Gotovo zamrznuto poimanje tradicije

Svi pokušaji dijaloga propali su: Svećeničko bratstvo sv. Pija X. sve se jasnije kreće prema raskolu. Bečki dogmatičar Jan-Heiner Tück u razgovoru objašnjava korijene spora oko Drugoga vatikanskog sabora.

Najavljena nedopuštena biskupska ređenja Svećeničkog bratstva sv. Pija X. označavaju novu razinu eskalacije u sukobu između Bratstva i Rima. Tko želi razumjeti taj sukob, mora poznavati njegovu pretpovijest. Pritom je riječ o mnogo više od pitanja ispravnog oblika liturgije. Teološki gledano, riječ je o cjelini: o priznanju Drugoga vatikanskog sabora i njegova otvaranja prema svijetu, prema drugim kršćanskim zajednicama i prema nekršćanskim religijama, objašnjava bečki dogmatičar Jan-Heiner Tück u razgovoru za katholisch.de.

Profesore Tück, kada je riječ o Svećeničkom bratstvu sv. Pija X., najprije upada u oči slavljenje pretkoncilske liturgije. Je li to ujedno i srž spora?

Srž spora nije liturgija, nego reforme Drugoga vatikanskog sabora. Upravo tu Svećeničko bratstvo sv. Pija X. pokazuje tvrdokorno odbijanje, što se nedavno vidjelo i u njihovoj „Izjavi vjere“. Lefebvre je u početku čak pozdravio koncilsku konstituciju o liturgiji. Njegova se kritika odnosila na provedbu liturgijske reforme. Pritom je vrlo oštro prigovarao navodno slabljenje žrtvenog karaktera euharistije i promjenu smjera slavljenja. Lefebvre je govorio o „uvođenju Lutherove mise“. To je, naravno, polemično iskrivljavanje stvarne nakane liturgijske reforme.

Marcel Lefebvre, utemeljitelj Svećeničkog bratstva sv. Pija X., nakon Koncila je ipak najprije tražio suglasje s papom Pavlom VI.

Da, potpisao je sve koncilske dokumente kako bi ostao u suglasju s papom. Zanimljiva je korespondencija između Pavla VI. i Lefebvrea. Papa je Lefebvreu već tada prigovorio da si prisvaja ulogu čuvara tradicije, iako ta zadaća pripada upravo njemu, papi. Pavao VI. jasno je uočio da Lefebvre zastupa gotovo zamrznuto poimanje tradicije, koje priznaje samo jedan njezin segment. Koncil se, naprotiv, vratio izvorima Pisma, liturgije, crkvenih otaca i skolastičke teologije kako bi potaknuo obnovu. Sve to Lefebvrea nije uvjerilo.

Čini mi se da je to i danas ključ za razumijevanje sukoba: Lefebvre, a s njim i Svećeničko bratstvo sv. Pija X., sužava tradiciju na razdoblje od Grgura XVI. do Pija XII., dakle od 1830-ih do 1950-ih godina. Pritom se prešućuje da i prije i poslije toga postoji nešto što pripada cjelovitoj tradiciji Crkve. Hans Urs von Balthasar jednom je vrlo oštro rekao da integralizam vrijeđa integralnu tradiciju time što u ime jučerašnjega prekida vezu s današnjim i tako samoga sebe diskreditira.

Jan-Heiner Tück profesor je dogmatike i povijesti dogmi na Sveučilištu u Beču. Njegova knjiga Ausverkauf des Konzils. Die Päpste und die Piusbruderschaft – eine Konfliktgeschichte izlazi 29. lipnja u izdanju Herdera.

Navodna protestantizacija Crkve putem Koncila jedna je velika linija kritike. Druga je tvrdnja da su s Koncilom ideali Francuske revolucije ušli u Crkvu. Zašto je Francuska revolucija toliko važna za Lefebvreovu kritiku?

Tu najprije treba imati u vidu Lefebvreov francuski kontekst. Francuski laicizam bio je u njegovu djetinjstvu, mladosti i za vrijeme studija negativna slika u odnosu na ono što je smatrao istinski katoličkim. Strogo odvajanje Crkve i države, koje je ponegdje prelazilo u antiklerikalno i anticrkveno mišljenje, bilo je ono protiv čega se želio boriti.

Francuski katolicizam, za razliku od mnogih drugih europskih prostora, u svome pamćenju još uvijek nosi progone i ubojstva svećenika i drugih vjernika u vrijeme Revolucije. Ta trauma u kolektivnom pamćenju dijelova francuskog katolicizma mora se uzeti u obzir ako se želi razumjeti Lefebvreova kritika.

Lefebvre je imao dojam da se program Francuske revolucije poput trojanskog konja uvukao u koncilsku dvoranu. U temeljnim pojmovima slobode, jednakosti i bratstva vidio je potkopavanje hijerarhijskog ustroja Crkve, s papom na njezinu čelu. To je osnovni ton njegove kritike, a sva tri pojma mogu se povezati s određenim reformskim zahtjevima.

Ta se usporedba na prvi pogled može učiniti uvjerljivom: priznanje vjerske slobode odgovaralo bi slobodi, kolegijalnost biskupa i zajedničko svećeništvo svih vjernika jednakosti, a ekumensko i međureligijsko otvaranje bratstvu. Jesu li francuski ideali doista vodili Koncil?

Ne. Reforme Koncila pripremili su crkveni obnoviteljski pokreti od početka 20. stoljeća. Ono što je Lefebvre kritizirao kao „revolucionarni čin“ bilo je nešto drugo. Već na prvoj općoj sjednici intervenirali su kardinali Josef Frings i Achille Liénart tražeći da sami koncilski oci odluče tko će ući u pojedine komisije. Biskupi su tako sami postali aktivni sudionici Koncila i odbili jednostavno potvrditi sheme koje je izradila pripremna komisija.

Koncilske dokumente, nastale tijekom četiriju zasjedanja između 1962. i 1965., podvoditi pod gesla Francuske revolucije naknadna je stilizacija. Lefebvre je majstor retorike razlike: svoju je kritiku znao iznimno dobro sažeti u vrlo upečatljive formule.

Lefebvre kritizira to što su koncilski oci sami sebe ovlastili da usmjeravaju Koncil. Istodobno je i sam biskup koji se poziva na vlastiti uvid i vlastito razumijevanje te tako sam sebe ovlašćuje da ispravlja papu i Crkvu. Kako objasniti to proturječje?

U Lefebvreovim spisima i djelovanju postoji čitav niz proturječja. S jedne strane, želi zaštititi papin autoritet od ideje biskupske kolegijalnosti. S druge strane, upravo taj autoritet sam potkopava time što se kao biskup ovlašćuje da protiv papine volje zaređuje biskupe. Sveti papa Pio X., na kojega se Svećeničko bratstvo sv. Pija X. poziva, jednom je rekao: „Tko je svet, ne može biti u neslozi s papom.“ Za Lefebvrea to nije igralo nikakvu ulogu.

On je činom neposluha oštetio papin autoritet, unio razdor u zajedništvo biskupa i proizveo poguban dojam da postoje dva katolicizma: pretkoncilski i postkoncilski, kao da jučer i danas Crkve nisu međusobno povezani. U Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. vodeća je pripovijest da se „neomodernistički“ Rim okrenuo od „vječnog Rima“ i da se to može ispraviti samo ako današnji Rim hodočasti u Écône i zatraži oprost zbog modernističkog razvodnjavanja vjere.

Prefekt Dikasterija za nauk vjere, kardinal Víctor Manuel Fernández, nedavno je pokrenuo pokušaj dijaloga. Nakon razgovora s generalnim poglavarom Svećeničkog bratstva sv. Pija X. govorilo se o tome da je Rim spreman razgovarati o različitim stupnjevima prihvaćanja pojedinih dokumenata Koncila. Bratstvo je tu ponudu brzo odbilo. Kako je takav dijalog mogao izgledati? Je li uopće moguće prihvatiti Koncil prema različitim stupnjevima obvezatnosti njegovih dokumenata?

Osobno smatram da to nije moguće. Tko relativizira deklaracije i dekrete Koncila, dovodi u pitanje i temelje tih dokumenata, naime dogmatske konstitucije. Naravno, najprije treba formalno ustvrditi da je sam Koncil razlikovao različite vrste svojih dokumenata: konstitucije, dekrete i deklaracije. No sva otvaranja koja se nalaze u dekretima i deklaracijama, a koja Svećeničko bratstvo sv. Pija X. tako žestoko odbacuje, primjerice vjerska sloboda, ekumenizam i odnos prema židovstvu, utemeljena su u dogmatskim konstitucijama.

Prijedlog prefekta Dikasterija za nauk vjere zato je donekle problematičan jer zanemaruje recepciju i učinke Koncila u posljednjih šezdeset godina. Ekumensko otvaranje, židovsko-kršćanski dijalog, priznanje vjerske slobode i slobode savjesti, a time i pristanak uz liberalnu pravnu državu, za Crkvu su neodrecivi. Tko sada dira u ta postignuća, riskirat će veliki otpor, i to ne samo u sekularnoj javnosti.

Tu u potpunosti dijelim stav kardinala Gerharda Ludwiga Müllera, koji je već kao prefekt Kongregacije za nauk vjere bio kristalno jasan: bez cjelovitog priznanja Drugoga vatikanskog sabora nema jedinstva. Otvorena pitanja mogu se razjasniti samo ako se postigne suglasnost o ekumenskom otvaranju, o odnosu prema židovstvu te o vjerskoj slobodi i slobodi savjesti. No Svećeničko bratstvo sv. Pija X. samo razjašnjenje doktrinarnih razlika proglašava „nemogućim“. To me veoma iznenadilo, jer je Fernández Bratstvu izišao ususret više nego njegovi prethodnici na toj službi, a njegova je ponuda ipak odmah odbijena.

Jesu li članovi Bratstva možda shvatili da svoj veliki uspjeh duguju upravo pobunjeničkom statusu i da bez tog statusa više ne bi imali temelj za vlastito postojanje?

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. svakako više ne bi bilo Svećeničko bratstvo sv. Pija X. kada bi se vratilo pod okrilje Katoličke Crkve.

Nakon propasti pokušaja dijaloga čini se da je sadašnja strategija jasno pokazati koje kanonske posljedice slijede: ako do ređenja dođe, raskol je dovršen, sa svim posljedicama koje za to predviđa crkveno pravo. Tada slijedi izopćenje.

Bilo je ispravno da je kardinal Fernández u monitumu, službenoj opomeni, još jednom podsjetio što se događa kada se biskupska ređenja podjeljuju bez apostolskog mandata. Činom neposluha prema papi i oni koji ređenja podjeljuju i oni koji ih primaju sami na sebe povlače automatsko izopćenje. Rimsko će učiteljstvo to označiti kao „šizmatički čin“. To je u kontinuitetu s papom Ivanom Pavlom II., koji je 1988. jednako brzo tadašnja Lefebvreova ređenja označio kao šizmatički čin.

Ta jasnoća i taj kontinuitet važni su jer unutar Crkve postoje i glasovi blagonakloni Bratstvu sv. Pija X. Sjetimo se pomoćnog biskupa Athanasiusa Schneidera, koji je papi Lavu XIV. preporučio da dopusti ređenja bez ikakvih uvjeta. Njegovo obrazloženje glasi: članovi Bratstva čuvari su katoličke istine i mogu se, u smislu ispravljanja postkoncilskih razvoja, korisno uključiti u unutarnju crkvenu raspravu.

Stoji li taj argument?

Ne. Nije riječ samo o mogućim zastranjenjima, nego o središnjim pitanjima. Bezuvjetno priznanje Svećeničkog bratstva sv. Pija X. vodilo bi prema proturječnoj teologiji. Ne može se istodobno govoriti da su Židovi izgubili svaku spasenjskopovijesnu važnost i da su čak i danas suodgovorni za bogoubojstvo, a onda s deklaracijom Nostra aetate i papom Ivanom Pavlom II. tvrditi da su oni korijenski povezani s nama kao Crkvom i da stoje u nikad dokinutom Savezu.

Ne može se s jedne strane tvrditi da je potrebna katolička država po uzoru na Franca ili Pinocheta kako bi se istina nametala državnim sredstvima, a s druge strane govoriti da Crkva priznaje liberalnu pravnu kulturu i koristi mogućnosti svjedočenja vjere koje su joj dane unutar sekularne države. Ne može se govoriti da su nekatolici „šizmatici“ i „heretici“, a istodobno im pristupati ravnopravno kao odijeljenoj braći i sestrama. Zato je jedino dosljedno da nedopuštena ređenja, ako do njih dođe, za sobom povuku jasne kanonske posljedice.

Ali posljedica toga bila bi da se dugo tinjajući raskol jasno imenuje i da ga se više, kao dosad, otmjeno ne prešućuje.

Raskol ne mora nužno zauvijek ostati raskol. Realno gledano, tvrdokorno odbijanje Koncila kod članova Bratstva vjerojatno se neće promijeniti. Ali ostaje nada da će oni članovi Svećeničkog bratstva sv. Pija X. koji nisu spremni krenuti putem raskola ponovno pronaći put u puno zajedništvo s Crkvom, primjerice u Svećeničkom bratstvu sv. Petra. Bratstvo sv. Petra osnovali su 1988. oni koji nisu htjeli slijediti Lefebvreov put u raskol.

Naravno, moguće je da takav odljev nije osobito vjerojatan zbog dugogodišnje formacije većine članova Bratstva sv. Pija X. Vidjet ćemo.

Prvi vatikanski sabor sazvao je papa Pio IX., a otvoren je 8. prosinca 1869. Konstitucijom Pastor aeternus Sabor je 18. srpnja 1870. proglasio dogme o jurisdikcijskom primatu i nezabludivosti pape.

Vi ponovno vidite opasnost nastanka paralelne crkve: nakon Prvoga vatikanskog sabora nastala je Starokatolička crkva. Starokatolici su se odvojili zbog papinskih dogmi i danas mogu dobro funkcionirati kao crkva bez pape. Svećeničko bratstvo sv. Pija X., međutim, nema problema s Prvim vatikanskim saborom. Ono treba papu i poziva se na njega. Kako onda može nastati paralelna crkva?

Formalna usporedna točka u oba slučaja jest pozivanje na tradiciju. Nakon Prvoga vatikanskog sabora akteri kasnije Starokatoličke crkve odbacili su papinske dogme u ime dotadašnje učiteljske tradicije. To je dovelo do odvajanja. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. također u ime „tradicije“ odbacuje Drugi vatikanski sabor i postkoncilske razvoje.

Kod članova Bratstva pritom se pokazuje stanovito proturječje: žele ostati povezani s papom, protiv kojega se istodobno bune. Poznata je rečenica: Ubi Petrus, ibi ecclesia – gdje je Petar, ondje je Crkva. Zato u euharistijskoj molitvi spominju papino ime. Osim toga, od pape Lava XIV. izričito su zatražili dopuštenje za biskupska ređenja. To pokazuje da žele ostati u jedinstvu s Petrovim nasljednikom.

Ali istodobno se samovoljno izdižu iznad izostanka apostolskog mandata, jer, prema njihovu uvjerenju, papa navodno stoji u proturječju s vječnim Rimom. Slijedili bi papu kada bi on mislio isto kao oni. To je oholost tradicionalizma. Prema mojem mišljenju, sada postoji opasnost da Svećeničko bratstvo sv. Pija X. uspostavi biskupski ustrojenu paralelnu crkvu koja se odvaja od Rima.

Postoji li, unatoč svemu, još nada? Koji bi scenarij mogao voditi pomirenju?

Jedan scenarij pomirenja već je jednom bio iskušan. Papa Benedikt XVI. nadao se da će doslovnim prijevodom riječi nad kaležom pro multis kao „za mnoge“, dopuštanjem slavljenja pretkoncilske liturgije apostolskim pismom Summorum Pontificum u obliku motuproprija i skidanjem izopćenja s četvorice biskupa Svećeničkog bratstva sv. Pija X. omogućiti povratak u puno zajedništvo. Nadao se da će tim velikodušnim ponudama otvoriti put i razjašnjenju doktrinarnih razlika. Članovima Bratstva želio je pokazati da se tradicija ne može zamrznuti.

Poimanje tradicije koje inzistira na nepromjenjivosti iskrivljuje tradiciju. Čak je i dogma „izvan Crkve nema spasenja“ mnogo prije Drugoga vatikanskog sabora u crkvenom učiteljstvu dobila tumačenja koja su otvorila njezino razumijevanje. To treba vidjeti i priznati kako bi se mogao prihvatiti daljnji razvoj koji je Koncil potvrdio i otvorio.

S druge strane, u postkoncilskoj raspravi bilo je i reformskih avangardista koji su otišli predaleko, pozivajući se na duh Koncila i prelazeći granice slova njegovih tekstova. Te pozicije, koje je samo učiteljstvo uvijek iznova pokušavalo obuzdati, tradicionalisti često navode kao razlog za svoje odvraćanje od Koncila.

Za povratak jedinstvu potreban je dulji proces ozbiljnog dijaloga. No on od tradicionalista zahtijeva spremnost na razgovor, a to znači i odmak od beskompromisnog odbijanja reforme. Lefebvreova polemika protiv „bastardnih svećenika“ koji slave „bastardne mise“ u kojima se podjeljuju „bastardni sakramenti“ razgovor čini teško mogućim. Najprije je potrebno verbalno razoružanje da bi se uopće moglo krenuti dalje.

U trenutku razgovora realno se očekivalo da će 1. srpnja najprije donijeti novi skandal. Hoće li nakon toga još jednom postojati prilika za razjašnjenja? Vidjet ćemo. Duhu Svetomu, kojega je kardinal Schönborn jednom nazvao „majstorom nemogućega“, ne može se unaprijed propisivati što će učiniti.

Felix Neumann / katholisch.de