Kada je Augustin govorio o vremenu kao o distentio animi, o napetosti duše između onoga što je bilo, što jest i što dolazi, nije mogao znati da će liturgijska arhitektura Vazmene noći u 21. stoljeću i dalje uspijevati zadržati tu napetost netaknutom.

Smrt pripada kršćanskom životu. Iznova se moramo opraštati, gubiti, puštati. Upravo o tome govori Velika subota, piše pustinjakinja Maria Anna Leenen. No može li se uopće slaviti dan koji stoji pod znakom šutnje, praznine i odsutnosti? I ako može, kako?

Veliki petak za protestante, Uskrs za katolike. Tako se dugo, gotovo podrazumijevajući, govorilo o razlikama između dviju velikih kršćanskih tradicija. No je li za evangeličke kršćane Veliki petak doista najvažniji blagdan? Odgovor na to pitanje vodi nas kroz teologiju, povijest i različite duhovne naglaske koji su stoljećima oblikovali i vjeru i društvo.

Trumpov “mesijanizam” i američki religijski kič nisu nažalost samo američki problem. Oni razotkrivaju koliko je kršćanstvo, i daleko izvan američkih granica, spremno staviti se u službu moći umjesto da joj bude korektiv.

Veliki petak dan je tišine, tuge i sabranosti. Dan kada Crkva uranja u otajstvo Kristove muke, raspeća i smrti. Jedini dan u godini bez mise. Dan koji ne traži objašnjenja. Traži prisutnost.